Job 14 - Holy Bible: Easy-to-Read Translation

1Život svih nas, ljudskih bića

kratak je i pun nevolja.

2Nikne kao cvijet pa uvene,

bježi kao sjena koja nestaje.

3Bože, zar u nevažnoga upireš pogled?

Zar mene izvodiš na sud pred sebe?

4Nitko iz nečistog ne može

napraviti nešto čisto.

5Čovjekovi su dani izbrojani.

Odbrojio si mu mjesece

i postavio granice koje ne može prijeći.

6Stoga, odvrati pogled od njega

i ostavi ga na miru,

da se nauživa svoga teškog života.

7Čak i za drvo ima nade:

ako ga posijeku, opet će niknuti,

a mladice se mogu namnožiti.

8Može mu korijen ostarjeti u zemlji,

a panj istrunuti u prašini,

9ali ako osjeti vodu, propupat će,

i kao biljka može potjerati mladice.

10Ali kad čovjek umre, nemoćan je,

kad smrtnik izdahne, gdje je?

11Kao što se jezero isuši,

a rijeka bez izvora nestane,

12tako i čovjek legne i ne ustaje.

Kao što nebesa neće iščeznuti,

ni ljudi se neće probuditi iz smrti.

13O, kad bi me htio sakriti u grob

i skloniti me dok tvoj gnjev ne prođe,

kad bi mi odredio vrijeme da me se sjetiš.

14Ako čovjek umre, hoće li opet živjeti?

Čitavo vrijeme svoje vojne službe

čekat ću dok mi ne dođe zamjena.

15Ti bi zvao, a ja bih ti se odazvao.

Ti bi me poželio jer si me stvorio.

16Pazio bi na moje korake,

ne bi mario za moje grijehe.

17Moje prijestupe zapečatio bi u vreći,

moj bi grijeh prekrio.

18Planina se odronjava i mrvi,

stijena se pomiče sa svog mjesta,

19voda ispire kamenje

a bujice otplavljuju zemlju —

tako i ti čovjeku uništavaš nadu.

20Nadjačaš ga jednom zauvijek, i njega nema,

unakaziš mu lice kad ga pošalješ u smrt.

21Ako mu sinove poštuju, on to ne zna,

ako ih ponižavaju, ne vidi to.

22Samo bol svoga tijela osjeća

i samo sebe oplakuje.«