1Postoji jedno zlo koje sam bio vidio pod suncem i ono je zajedničko među ljudima.
2Čovjeku kome je Bog dao bogatstvo, imućnost i čast tako da ništa ne nedostaje duši njegovoj od svega što poželi, ali mu Bog ne daje sposobnost da od toga jede, nego to jede tuđinac. To je ispraznost i to je zla bolest.
3Ako čovjek rodi stotinu djece i živi mnogo godina, tako da dana njegovih godina bude mnogo, a da duša njegova ne bude ispunjena dobrima i da ni ukopa ne bi imao, kažem da je bolje nedonošče od njega.
4Jer ono dolazi uzalud i odlazi u tamu i ime će mu biti tamom pokriveno;
5štoviše ni sunca nije vidio niti bilo što spoznao, ono je spokojnije od onog drugog.
6Da, premda bi taj živio i dva puta tisuću godina, tako da dobra ne bi vidio: ne odlaze li svi na jedno mjesto?
7Sav je trud čovjekov zbog usta njegovih, a glad njegova se ne zasićuje.
8Jer što ima mudri više od ludog? Što ima siromah koji zna hodati pred živima?
9Bolji je pogled očima nego lutanje željama. I to je ispraznost i mučenje duha.
10Ono što je bilo, već ima ime; i zna se što je to čovjek; niti se on može boriti s moćnijim od sebe.
11Budući da postoji mnogo toga što umnaža ispraznost, što je čovjeku najbolje?
12Jer tko zna što je dobro za čovjeka u ovom životu, sve dane njegovog ispraznog života koje on provodi kao neka sjena? Jer tko će reći čovjeku što će biti poslije njega pod suncem?
Who We AreWhat We EelieveWhat We Do
2025 by iamachristian.org,Inc All rights reserved.
