1“No sada oni koji su mlađi od mene podsmjehuju mi se, oni čije bih očeve odbio staviti sa psima stada svoga.
2Pa gdje mi može snaga ruku njihovih koristiti kad je u njima starost propala?
3Zbog oskudice i gladi bili su usamljeni, bježali su u pustinju u davnim vremenima napušteni i opustošeni.
4Trgali su sljez po grmlju, i klekovo korijenje sebi za hranu.
5Od ljudi su bili prognani, (vapili su za njima kao za lopovom).
6Živjeli su u klisurama dolina, u špiljama zemaljskim i u stijenama.
7Njakali su među grmljem, skupljali su se pod koprivama.
8Bili su sinovi luđaka, da, sinovi pokvareni; bili su odvratniji od zemlje.
9A sada sam ja njihova pjesmica, da, ja sam uzrečica njihova.
10Gnušaju me se, bježe dalje od mene i ne suzdržavaju se pljunuti mi u lice.
11Zato što je on odriješio uže moje i pritijesnio me, oni su također preda mnom i uzde otpustili.
12Nad mojom desnicom mladi ustaju, odguruju mi noge i put svoje propasti protiv mene podižu.
13Stazu su moju pokvarili, nesreću su moju postavili, nitko im nije pomagao.
14Došli su na mene kao širok prolom vode, na me se kotrljaju u pustoši.
15Na mene se strahote okreću, dušu moju progone kao vjetar, a blagostanje moje prolazi kao oblak.
16I sada se duša moja izlijeva po meni, stigli su dani nevolje nada mnom.
17Kosti su u meni probodene noću i tetive moje nemaju spokoja.
18Od velike siline bolesti moje odjeća mi se izobličila, steže me kao ovratnik košulje moje.
19U blato me je bacio te sam postao kao prah i pepeo.
20K tebi vapim, a ti me ne čuješ; stojim, a ti se na mene ne obazireš.
21Postao si okrutan prema meni, svojom snažnom ruke ti mi se suprotstavljaš.
22Podižeš me u vjetar, navodiš me da na njemu jašem i razlažeš moje bivstvo.
23Jer znam da si me do smrti doveo i do kuće određene za sve žive.
24Bilo kako on neće ruku svoju ispružiti do groba, premda vapi u svojoj propasti.
25Nisam li ja plakao nad onim koji je bio u nevolji? Nije li se duša moja ražalostila nad siromasima?
26Kad sam poželio dobro, tada mi je došlo zlo; i kad sam čekao na svjetlost, došla je tama.
27Utroba je moja uzavrela i ne može otpočinuti; dani nevolje su me predusreli.
28Otišao sam tužan bez sunca, ustao sam i u zajednici zavapio.
29Brat sam zmajevima i drug sovama.
30Koža je moja na meni crna, a kosti su mi izgorjele od vrućine.
31Čak se i harfa moja pretvorila u tugu, a svirala moja u glas onih koji plaču.
Who We AreWhat We EelieveWhat We Do
2025 by iamachristian.org,Inc All rights reserved.
