1Nije li čovjeku određeno vrijeme na zemlji? I nisu li dani njegovi nalik na dane najamnika?
2Kao što sluga žarko žudi za hladom, i kao što najamnik čeka plaću za svoj posao,
3tako su me zapali mjeseci ispraznosti i zamorne noći su mi određene.
4Kada legnem, kažem: ‘Kada ću ustati i kada li će noć proći?’ I zasitim se prevrtanja do osvita dana.
5Tijelo mi se zaodjenulo crvima i grumenima zemlje, koža mi je popucala i postala odvratna.
6Dani su moji brži od čunka i provedeni su bez nade.
7Spomeni se da je život moj samo vjetar, oči moje više dobro vidjeti neće!
8Oko onoga koji me gleda više me gledati neće; oči su tvoje na meni, a mene nema.
9Kao što se oblak rasplinjava i nestaje, tako onaj koji silazi u grob, više ne izlazi.
10Ne vraća se više domu svome i ne poznaje ga više mjesto njegovo.
11Stoga ja neću zauzdati usta svoja; govorit ću u patnji duha svoga, u gorčini duše svoje ja ću se jadati.
12Zar sam ja more ili kit, da si ti stražu postavio nada mnom?
13Kada kažem: ‘Postelja će me moja utješiti, ležaj će mi olakšati jade’,
14tada me snovima plašiš i prestravljuješ me viđenjima.
15Tako da mi duša izabire gušenje te radije smrt nego život.
16To mi se ogadilo; ne bi živio zasvagda; pusti me, jer su dani moji isprazni!
17Što je čovjek da ga veličaš? I da srce svoje postavljaš nad njim?
18Da ga i svakoga jutra pohodiš i svakoga trena da ga isprobavaš?
19Koliko li dugo nećeš od mene odstupiti, ni pustiti me dok pljuvačku svoju ne progutam?
20Sagriješio sam; što ću učiniti tebi, štititelju ljudi? Zašto si mene postavio kao znak protiv tebe, tako da sam teret samome sebi?
21I zašto prijestupa moga ne možeš oprostiti i ukloniti nepravdu moju? Jer ću sada u prahu zaspati, i ti ćeš me ujutro tražiti, ali me više neće biti.”
Who We AreWhat We EelieveWhat We Do
2025 by iamachristian.org,Inc All rights reserved.
